Autor: Igor Bojović

 

1. EXT. SELO, SUTON

 

Seosko imanje: kuća, okućnica, torovi… Sve se zabelelo od ovaca. Čoban tera ovce u tor. Ovce bleje. Ulaze u tor.

PRIPOVEDAČ: Vek i po tome ima ako ne i više (u knjigama ne piše kad se tačno događaj zbio) u poštena čoveka čoban bio što za male novce čuvao je ovce.

Poslednja ovca ulazi u tor. Čoban zatvara tor. Čobanu prilazi gazda. Pruža mu vrećicu. Mahne vrećicom. Zazveče dukati.

GAZDA: Za pošten pos’o poštena i plata.

ČOBAN: E od Boga vazda, tebi hvala gazda, gde čuo i gde ne čuo, gdes’ obuo i gdes’ izuo!

Čoban i gazda se rukuju. Mesec ih obasjava.

PRIPOVEDAČ: I da ne bih dalje dužio – čoban je gazdu služio verno godinama po brdima i planinama. I tako jednog dana…

 

2. EXT. LIVADA ISPOD ŠUME, DAN

 

Ovce pasu ispod šume. Čoban ide za njima. Zvoni čaktar na ovnu predvodniku.

PRIPOVEDAČ: …otera ovce ispod obližnje šume. I kad svud okolo i naokolo bi podne…

Sunce sa sred neba prižaruje.

PRIPOVEDAČ: …Ovce na vrućini i na omorini polegaše u debeloj hladovini.

Ovce polešu u hladovini. Umire se. Preživaju. Čoban iz torbe „obravnice“ vadi sir i hleb i luk sa perima da jede.

PRIPOVEDAČ: I tek što je i on da ruča hteo…

Iz šume se začuje neko cičanje. Čoban naćuli uši.

PRIPOVEDAČ: … sličnu plaču neku ciku začu. Pometnja mu u glavi nasta, zalogaj u grlu zasta, pa potrča smesta da vidi u nevolji ko je.

Čoban potrči u šumu.

 

3. EXT. ŠUMA, DAN

 

Šuma. Požar.

PRIPOVEDAČ: A šumu beše silan požar zahvatio.

Drveće u buktinjama. Stabla padaju jedno preko drugog. Požar okružuje jedan mali proplanak. Na proplanku je kamen, na kamenu zmija. Zmija se uvija. Ciči. Plameni jezičci joj se sve više primiču.

ZMIJA: Čobane, molim ti se, spasi me. Izbavi me, izbavi…

PRIPOVEDAČ: Začudi se čoban kako zmija govori, i kako je razume, pa brže bolje, kako zna i ume, štap joj svoj preko vatre pruži.

Čoban pruži zmiji štap. Zmija gmiže uz štap. Izvuče se iz vatre. Uz štap se popenje čobaninu na ramena. Obavije mu se oko vrata. Čoban se silno uplaši.

ČOBAN: Šta je to u zao čas! Izbavih tebe a pogubih sebe!

ZMIJA: Ništa se ne boj. Nosi me smesta kući k mojem ocu. On je car zmijinji. Bogato će te nagraditi.

ČOBAN: Ni za kakve novce ne smem ostaviti ovce.

ZMIJA: O, zmijske mi moje sreće – ništa njima biti neće. No, nek’ noge te ne drže, de, požuri, bržeeee… Šššššššššššššššššššššš…

PRIPOVEDAČ: I ne imade čoban kud (a da glavu gubi nije lud) no ponese zmiju…

 

4. EXT. ŠUMA, DAN

 

Čoban nosi zmiju oko vrata kroz šumu.

PRIPOVEDAČ: … I dok je kroz šumu nosio zmija mu je tiho na uvo šššššššššš… šššššššš… ššššššaputala.

ZMIJA: Sssssssluššššššaj ššššššta ću ti reći: Otac moj ti neće nauditi no će svako blago ti nuditi. Al’ ti ne uzimaj niššššta. Traži da ti priušššti jezik nemušti.

Dolaze ispred pećine zmijskog cara. Ulaz u pećinu je ceo oivičen zmijama koje su se isprepletale tako da izgledaju kao kapija na kakvom dvoru. Zmija sa čobaninovog vrata zvizne. Ostale zmije se razmaknu. Ukaže se ulaz u pećinu.

 

5. ENT. PEĆINA ZMIJSKOG CARA, DAN

 

Čoban i zmija ulaze u pećinu. Svuda po zidovima pećine su svećnjaci od zmija (poput ruku koje vireći iz zidova drže svećnjake u Koktoovom filmu „Lepotica i zver“). Oni osvetljavaju unutrašnjost pećine. Na sredini pećine je kameni presto, na prestolu sklupčan, sa krunom na glavi – zmijski car.

CAR: Gde si do sad, sine! Zar u dvor mi dovodiš čoveka – muke s tobom doveka!

ZMIJA: Moglo je biti da me viššše ne vidiššš oče!

CAR: Ššššššštaaaa!

ZMIJA: U šššumi me požar uhvatio iz požara čovek izbavio! Želim to da znaššš – spasilac je naššš.

CAR: U očima munje u želucu muka: zar mog sina ljudska da spasava ruka!

ZMIJA: U šumu sam zašao, u požaru se našao…

CAR: Nećemo sada some, o tome, nije red pred gostom. Nego ćemo, rode, kada čovek ode!

Zmijski car besno sikne prema sinu.

CAR: Ššššššššššš!

Zmija sin povije glavu.

CAR: Čime da te darujem, čoveče. Znam – ljudi vole srebro, ljudi vole zlato…

ČOBAN: Ja ne hajem za to. No mi priušti jezik nemušti.

CAR: Prođi me se, čobanine, nije to za tebe. Jer da ti to dadem, pa da kažeš kome – umro bi dabome!

ČOBAN: Nisam lud!

CAR: Ah! Uložiće muku, uložiće trud… Nudiće ti…

ČOBAN: Ja ti zmijski care, ne marim za pare!

CAR: Al’ za ljubav mariš! A i menjaćeš se kako stariš. Izmamiće ti žena neka. Pa posle svaššta da bude – znam jaaa vassss ljude… Bivao sam ja pod jastukom i slušššao na jastuku šššš… aputanje.

ČOBAN: (Izdere se.) Zlato je moje – ćutanje! Nemušti mi jezik podaj – to il’ na svu ovu muku odoh praznih ruku!

Čoban krene da ide. Zmijski car se praćakne iz prestola. Uhvati čobanina repom oko vrata. Snažno ga privuče k sebi.

CAR: Da ćelav nisam sad bih rekao da kosssa mi se na glavi diže.

Još više ga privuče u zagrljaj. Primakne ga tik uz svoju glavu. Gleda ga u oči.

CAR: De, priđi, priđi mi bliže.

Čoban, oči u oči sa zmijskim carom.

CAR: De, duni mi u usta.

ČOBANIN: Hu!

CAR: Jako!

ČOBANIN: HU!

CAR: Tako. Sad ja tebi. Huuu! Pa ti meni…

ČOBANIN: Huu!

CAR: Huuuu!

ČOBANIN: Huuuuuuu!

CAR: Hhhhuuuuuuuuuuuu!

Čobanin se napne iz petnih žila.

ČOBANIN: Hu, hu, huuuuuuuu!

CAR: Dossssssssstaaaaa!

Zastanu. Gledaju jedan drugog u oči. Zmijski car se praćakne. Odbaci čobanina u drugi kraj pećine.

CAR: Eto, dobio si šššto si tražio.

ČOBANIN: Šta sam dobio?

CAR: Ssssssstrpljenja mi ponesta, nestani ssssssmessstaaaaa!

Zmijski car zine prema čobaninu. Pokaže zube pravo u kameru.

CAR: Hhhhhhhaaaaaa! Ššššššššššššššš. Hhhhhhhhhhhaaaaaaaaa…

Kad zatvori usta… čobanin je već izašao.

CAR: Ode.

ZMIJA: Ode.

CAR: Smesta za njim, sine! U stopu ga prati! Ako tajnu oda – za glavu ga skrati!

Zmija šmugne napolje.

 

6. EXT. ŠUMA, DAN

 

Čoban kao bez glave trči kroz šumu. Zmija gmiže za njim.

PRIPOVEDAČ: Srca punog strave trčao je kao bez glave sve dok je imao snage. A onda je stao…

Iscrpljen i zadihan čoban stane na jednom proplanku kraj potoka bistre vode. Zmija stane takođe. Zmija se zavuče u đbun. Viri iz žbuna. Čoban se osvrne. Gleda da li ga ko prati. Ne vidi zmiju. Povije se unapred. Osloni ruke na kolena. Duboko diše. Čuju se otkucaji njegovog srca koje kao da hoće da iskoči. Začuje se cvrkut ptica sa obližnjeg drveta.

PTICA I: Ćiju ći, ćiju ći.

PTICA II: Ćiju ći, ćiju ći.

Čoban podigne glavu. Osluškuje. Ptice progovore.

PTICA I: Alaj’ lep ovaj svet, ćiju ći, ćiju ći.

PTICA II: Ovde potok, onde cvet, ćiju ći, ćiju ći.

Čobanu se lice ozari.

PRIPOVEDAČ: Dugo je tako stajao, odmarao se, slušao ptice i ostale životinje kako govore. I nije znao kako je umeo al’ sve je razumeo!

ČOBAN: (Off.) To sam dobio, to je znači, taj nemušti jezik…

PRIPOVEDAČ: …pomisli čoban i krenu dalje.

Čoban ide kroz šumu. Sada korača kudikamo opuštenije. U jednom trenutku radosno poskoči. Zazvižduće. Zmija lagano klizne za njim.

 

7. EXT. LIVADA ISPOD ŠUME, DAN

 

Ovce i dalje planduju onako kako ih je čoban ostavio.

PRIPOVEDAČ: A kad, sve poskakujući i radosno zviždućući, dođe kod ovaca začu ovna predvodnika kako jednoj od svojih žena govori…

Ovan i jedna ovca leže malo izdvojeni od ostatka stada.

OVAN: Beee. Kad bi ono što ja znam naš čoban znao detelinu bi brao i srećan je nama dao…

OVCA: A šta to, šta to?

OVAN: Vidiš ono mesto gde nam jagnjad leže i međ’ njima drago crno nam šilježe…

OVCA: Vidim, vidim, blee.

OVAN: E tu, pod njim, tačno silno je zakopano blago.

OVCA: Em mi je milo, em mi je drago, bleee.

OVAN: Ženo, glupa si k’o ovca! Šta je tebi drago kad čoban ne ume jezik naš da razume!

Ovan okrene glavu. Isplazi se. Ljutito zableji pravo u kameru.

OVAN: Bleeeeeeee!

MONTAŽNA SEKVENCA

 

8. EXT. LIVADA ISPOD ŠUME, NOĆ / ČOBANINOVA NOVA KUĆA, DAN

 

PRIPOVEDAČ: Iste noći, čoban dovede gazdu i iskopaše blago. Gazda se nije mogao čudu načuditi.

Mesec kroz grane jela i borova osvetljava livadu ispod šume. Na istom mestu gde je crno ležalo šilježe sada je iskopana rupa. Oko rupe je zemlja. U rupi – sanduci sa svakojakim blagom – dukati, nakit, zlatni pehari, nanizani biseri… Kraj rupe s lopatama u rukama stoje čoban i njegov gazda.

GAZDA: Kako si samo znao…

ČOBAN: San se meni u snu usnio.

GAZDA: Pa što ga sam ne iskopa no meni ga pokaza?

ČOBAN: Na tvojoj je zemlji, gazda. Nit’ mi je drukče milo niti bi pravo bilo.

PRIPOVEDAČ: Gazda, koji bejaše pošten čovek zamisli se nad rečima ovim…

GAZDA: U snu ti se usnilo, kažeš.

ČOBAN: Usnilo.

GAZDA: O, tako mi poštenja, mimo mojih htenja, kako stvari stoje, sve je ovo tvoje – od Boga ti dato. Zato uzmi srebro, uzmi zlato pa kuću sačini…

Rupa se sama od sebe zatrpava. Nad njom niče velelepna kuća.

GAZDA: Pa uzmi kćer moju za ženu…

U dvorištu kuće načini se sofra. Za sofrom svatovi sede. U vrhu sofre čoban, mlada i gazda, mladin otac. Čoban ljubi mladu.

GAZDA: Istina je negde uvek po sredini, pa je stoga ni ja od vas neću kriti – vaše dobro, deco, i moje će biti!

Muzika, pesma, veselje…

PRIPOVEDAČ: I nastavi dalje život da im teče baš onako kako mladin otac reče. Priče o tom’ više ne preosta – nekad čoban sada gazda posta.

Slike izobilja: puna trpeza, kraj kuće niču torovi, livade se bele od ovaca…

MONTAŽNA SEKVENCA

 

9. EXT-ENT. DVORIŠTE, KUĆA, DAN

 

Sunce obasjava velelepnu kuću novog gazde (čobanina). Pod sunčevim zracima njegovo bogatstvo izgleda još sjajnije i lepše.

PRIPOVEDAČ: I sa ženom svojom nije se svađao već joj je u svemu ugađao, ugađao, ugađao…

Mladi gazda češlja kosu svojoj ženi. Žena se izležava na sofi. Ispred nje je činija puna svakojakog voća. Kosa joj pada preko ramena.

PRIPOVEDAČ: Život je tekao dalje, uglavnom srećno, idilično i to prilično. Sve do jednog dana…

Pretapanje.

 

10. EXT. PUT PREMA GRADU, DAN

 

PRIPOVEDAČ: …Kad gazda mlad povede ženu u grad da joj najskuplje haljine kupi…

Mladi gazda jaše na konju vrancu. Za njim njegova žena jaše na beloj kobili. Kobila primetno zaostaje za konjem.

Na izlazu iz sela dočeka ih gomila žena koje prose.

ŽENA I: Udelite, udelite!

ŽENA II: Dukat jedan samo…

ŽENA III: …Za hleb da imamo!

Mladi gazda vadi dukate. Daje ih ženama.

Nekoliko žena saleti gazdaricu.

ŽENA IV: Udeli, gospoja, udeli…

ŽENA V: Ne videsmo dugo ’lebac beli.

Gazdarica zamahne kandžijom.

GAZDARICA: Iš od mene, žene!

Gazdarica ošine kobilu. Žene se razmaknu. Gazdarica se približi mladom gazdi.

GAZDARICA: Prestani da se rasipaš! Neće ništa ostati za haljine moje!

Nastave dalje. Kobila sa gazdaricom primetno zaostaje za gazdom. Konj se osvrne prema kobili.

Konj frkne u kameru.

KONJ: (Kobili.) De požuri kobilo bela, o ženo moja! Išibaće te gazdarica. Ma što li samo zaostaješ tako.

KOBILA: More, tebi je lako! Ja troje nosim: na leđima gazdaricu, pa još pride sebe a u sebi ždrebe! A nije moja greška što je gazdarica teeeškaaaa… Pfrrr!

Mladi gazda počne da se smeje.

GAZDARICA: Što se smeješ, mužu moj?

MLADI GAZDA (BIVŠI ČOBAN): Ma ništa, onako.

GAZDARICA: Ma ne može biti onako.

MLADI GAZDA: Ma smejem se kako je pametna ova naša kobila.

Pretapanje.

 

11. ENT. DUĆAN, DAN

 

Dućan prepun robe svakojake: svila, kadifa, haljine, bluze… Sve šanirano i firmirano. Gazdarica proba jednu po jednu haljinu.

GAZDARICA: što mi ova dobro stoji! A kako si znao da je kobila pametna?

MLADI GAZDA: Ne mogu ti reći.

GAZDARICA: Kako ne možeš?

MLADI GAZDA: To je tajna.

GAZDARICA: Ti preda mnom tajni imaš?

MLADI GAZDA: Umreću ako ti kažem.

GAZDARICA: Umri, ali kaži! I ne laži!

MLADI GAZDA: Gledaj, što je ova haljina lepa.

GAZDARICA: Jao, vidi stvarno! Poklon ovaj skupi mora da se kupi!

Mladi gazda zvecka dukatima. Sprema se da plati.

 

12. EXT. PUT PREMA SELU, DAN

 

Mladi gazda i gazdarica se vraćaju kući. Konji su pretovareni haljinama i raznim đakonijama koje je gazda kupio gazdarici.

GAZDARICA: Kaži mi, kaži.

MLADI GAZDA: Neću, neću.

GAZDARICA: Najviše na svetu volim te, kaži mi, molim te!

MLADI GAZDA: Neću, neću i neću!

Kobila frkće u kameru.

KOBILA: (Konju.) Uh, što je dosadna.

KONJ: More, ja bih je naterao da pase travu, pa bih je kopitom u glavu…

KOBILA: E moj dragi, ti sve udešavaš da kopitom rešavaš.

MLADI GAZDA: Predloga se ovog gnušam, neću ni da slušam!

Nastave dalje.

 

13. ENT. KUĆA, DAN

 

Gazdarica s divljenjem slaže njove haljine.

GAZDARICA: Znaš da te neću ostaviti na miru dok mi ne kažeš.

MLADI GAZDA: Ne mogu, ne mogu i ne mogu!

GAZDARICA: Odoh ja da se prošetam po selu. A kad se vratim odgovor mi spremi!

PRIPOVEDAČ: I tako i bi. Kad se vratiše kući žena cele noći nije prestajala da ubeđuje svog muža da joj tajnu oda.

Pretapanje.

 

14. EXT. KUĆA MLADOG GAZDE, JUTRO

 

Sunce izlazi iznad kuće mladog gazde.

PRIPOVEDAČ: A kad jutro dođe mladi gazda više ne mogaše izdržati već odluči da tajnu ženi oda i da umre.

 

15. ENT. KUĆA MLADOG GAZDE, JUTRO

 

Gazda legne u krevet. Prekrsti ruke na grudima. U rukama drži zapaljenu sveću.

Pretapanje.

 

16. EXT. KUĆA MLADOG GAZDE, DAN

 

Ispred kuće petao iskoči na ogradu. Ispod ograde prema kući gmižu zmije. Dok se primiču ratoborno šište neku koračnicu. Okružuju kuću sa svih strana.

 

17. ENT. KUĆA MLADOG GAZDE, DAN

 

Mladi gazda sa svećom u rukama kroz prozor ugleda pevca na ogradi.

 

18. EXT. KUĆA MLADOG GAZDE, DAN

 

Petao, kao da ne primećuje zmije, zapeva.

PETAO: Kukurikuuuuu! Svanuo je divan dan, divan dan, divan dan, ja se budim nasmejan, kukurikuuuuuu!

PAS OVČAR: Vauuu! Umukni kreštava ptičurino. Da vezan nisam jastuk bih perjem tvojim napunio! Naš gazda se sprema da umre a ti pevaš! Grrrrrrrr!

PETAO: Nek umre kad je lud! U mene ima sto žena, pa ih svabim sve na proje zrno, a kad dođu, ja ga prožderem; ako li se koja stane srditi, ja je odmah kljunom u glavu

 

19. ENT. KUĆA MLADOG GAZDE, DAN

 

Mladi gazda poskoči u krevetu. Ispod kreveta proviruje zmija. Gazda se zajapuri u licu.

MLADI GAZDA: O, kako sam samo glup! Ali, životinje su životinje, a čovek je čovek i to valja biti dovek! Neću je tući – za nos ću je povući! Imam ideju!

Mladi gazda dune u sveću. Sveća se ugasi. Skoči iz kreveta. Otvara sanduke prepune gazdaričinih novih haljina.

 

20. EXT. SELO, DAN

 

Gazdarica u novoj haljini šeta kroz selo. Usput sreće žene koje su prosile. Žene su u njenim novim haljinama. Prvo sretne jednu, pa drugu, pa treću… Zabezeknuto ih gleda. Potrči prema kući.

 

21. EXT. DVORIŠTE KUĆE, DAN

 

Gazdarica utrčava u dvorište. U dvorištu mladi gazda deli haljine ženama. One ga blagosiljaju.

ŽENA I: Od Boga ti zdravlje, gazda!

ŽENA II: Hvala, gazda, hvala!

ŽENA III: Čovek i po, nije šala!

GAZDARICA: Šta to radiš, mužu moj! Jesi li poludeo?

MLADI GAZDA: Ćuti, ženo! Sve ću da podelim, sve! Da ti tajnu odam i kuču ču da prodam i još štošta ću da dodam!

Gazdarica padne na kolena ispred mladog gazde.

GAZDARICA: Ne! Nemoj ništa da mi govoriš! Čoveče, molim ti se, nemoj! Sve mi se samo kazalo, nemoooj!

Mladoi gazda zadovoljno zatvara sanduk. Rukama ženama pokaže da nema više. Zmija zadovoljno zašišti u kameru. Zmija zadovoljno odlazi. Pas odahne.

Pretapanje.

 

22. EXT. DVORIŠTE KUĆE, DAN

 

Mladi gazda u dvorištu sedi zagrljen sa svojom ženom. Oko njih se igraju deca.

PRIPOVEDAČ: I tako su živeli dugo i srećno… i mnogu su decu izrodili. A žena se pitanja suvišnih gnušala i muža je slušala, slušala, slušala…

 

Kreće odjavna špica i

 

K R A J