Sažetak

Ako lutke upotrijebimo kao nastavno pomagalo/instrument dječje učenje je učinkovitije i snažnije motivirano. Vrijednost lutkarske igre u nastavi očituje se u tome što djetetu omogućava razvijanje estetskog, kognitivnog, socijalnog, emocionalnog osjećaja.

Lutke se više ne koriste samo za pripremu lutkarskih predstava. Osnovni primjeri lutkarskih igara su lutkarske improvizacije koje mogu biti spontane i planirane. Kako bi lutkarska igra u nastavi imala kvalitetu učitelj mora biti vođen svojom kreativnošću. Lutkarske improvizacije odišu spontanošću, izvode se bez velike prethodne pripreme, a tekst ili radnja, animacija i zvuk osmišljavaju se tijekom lutkarske igre. Najjednostavnije su lutke one koje uvijek nosimo sobom a to su dijelovi našega tijela. Animacija svakodnevnih predmeta preneseni u lutkarsku igru također mogu obogatiti lutkarsku komunikaciju u okviru nastave. Izrada ovakvih lutaka jest jednostavna, lako primjenjiva u školskim uvjetima, ne traži puno vremena za kreiranje a najfunkcionalnije je što ih djeca uz malo mašte stvaraju samostalno.

Lutka je djetetov prijatelj uz pomoć kojeg ono analizira svijet oko sebe i u sebi. Na dijete ostavlja ogroman utjecaj te mnogo puta lutkina riječ ima snažnije djelovanje nego riječ autoriteta/učitelja.

Ključne riječi: Lutka, dijete, učitelj, nastava, lutkarska igra, lutkarska improvizacija

1. Uvod

Odgojitelji, učitelji i profesori su kao osnovni djelatnici našeg odgojno obrazovnog sustava spremni za intenzivnije aktiviranje lutkarske igre barem u nekim oblicima rada (izvannastavna aktivnost). Bitno je osvijestiti učinkovitost lutkarske igre ne samo u dopunskim slobodnim aktivnostima. Lutkarska igra može pronaći kreativan put učenja u planu i programu razredne nastave, ali isto tako i u pojedinim nastavnim predmetima npr. hrvatskoga jezika, povijesti, zemljopisa, matematike. Ove igre u procesu učenja uspješno mogu obogatiti tradicionalne metode. U nastavu mogu unijeti kvalitetniju komunikaciju na relaciji učitelj učenik, ali isto tako i među samim učenicima. Lutkarsko iskustvo pomaže učeniku u stjecanju konkretnog znanja ali i u poticanju kreativnosti.

Uporaba lutke u odgojno obrazovnom procesu može vidno pridonijeti humanijem i manje stresnom uključivanju djeteta u socijalizacijski proces tijekom prijelaza iz razdoblja igre u razdoblje učenja i zajedničkoga rada. Lutkarska igra osnovnim djelatnicima nudi mnogo kreativnih, učinkovitijih i djeci prihvatljivijih načina realizacije plana i programa u odgojno obrazovnom procesu.

2. Lutka u odgoju i obrazovanju

„Lutke i lutkarsko kazalište odlično su nastavno sredstvo za predškolsku, osnovnoškolsku i srednjoškolsku naobrazbu“ (ur. Majaron, Kroflin u Debouny, 2004 : 87). Lutka zaslužuje više aktivnog prostora u nastavnom planu i programu. Debouny tvrdi ako lutku upotrijebimo u nastavnim predmetima kao što su matematika, povijest, zemljopis dječje učenje je učinkovitije i snažnije motivirano. U učionici će letjeti nove ideje a učeničke će osobnosti na osebujan način biti potaknute.

Lutkarstvo se stoljećima razvijalo te je tako nastala scenska umjetnost koja ima odlučujuću ulogu u kulturi čovjeka ali bitno ju je i temeljitije upotrebljavati u školskim ustanovama. Lutka kao posrednik omogućava lakšu komunikaciju učitelj učenik. Na vrlo originalan način lutka može pomoći u raspravi oko usvajanja razrednih pravila, može pomoći pri usvajanju složenijih školskih pojmova. Učitelj kao lutkar unosi uzbuđenje, radost i povjerenje među učenike, a dijete kao animator lutke može opuštenije odgovarati na postavljena pitanja učitelja, učeniku je manji stres ako nešto ne zna jer ne zna lutka i u ovoj kombinaciji lutka je zaštitnik (Majaron, 2004.). Malo koji predmet ima toliko raznovrsnu i bitnu ulogu u životu djece kao što je ima lutka. Ona utječe na psihofizičke osobine, razvija i obogaćuje maštu, koordinira pokrete, potiče pravilan govor, motivira timski rad, njeguje osjećaj odgovornosti.

Kreativne lutkarske igre imaju sastavnice dječje igre kojom možemo pozitivno utjecati na razvijanje zanimanja za različite vrste umjetnosti i raznovrsne sadržaje u izbornim ili obveznim nastavnim programima.

3. Svijet lutkarstva

Lutkarstvo se razvilo iz drevnih obreda. Svi rituali bili su vrsta komunikacije između ljudi i energije koja se oslobađala kroz stiliziran pokret i glas. Prvi princip lutkarstva zasniva se na sugeriranju vjere u život materije koju uopćeno smatramo neživom/mrtvom (Jurkowski, 2006.).

Svijet lutkarstva predstavlja svijet animacije scenske poezije. Scenske lutke izražavaju svijet igre, duh oblika, tajnovitu animaciju predmeta, slika, govor znakova na sceni (Lazić, 2004.). Lutkarsko kazalište je osnova cjelokupne kazališne kulture u svim narodima i civilizacijama. Suština lutkarstva kao umjetnosti je njena tehnička i umjetnička izražajnost koja putem animacije predstavlja žive oblike na sceni lutkarskog kazališta. Na lutkarskoj sceni lutka ima glavnu ulogu te je stoga ova umjetnost posvećena njezinu realiziranju.

Lutka, oblikovana ljudskom voljom, u lutkarskoj predstavi postaje kazališni subjekt. Lutkar prenosi svoju energiju na lutku te joj tako omogućava njezino oživljavanje. Svaka lutka je oblikovana za svoju ulogu i ima jedinstven i neponovljiv oblik. Za razliku od glumaca u živom kazalištu koji upotrebljavaju mimiku za izražavanje emotivnih raspoloženja, lutka ima isti izraz lica i služi se različitim pokretima kojima dobiva draž i toplinu na sceni. U svojim pokretima je slobodnija, katkada i pokretnija od živog glumca, a njezine glavne karakteristike su jednostavnost, funkcionalnost i poetičnost.

Lutkarska igra ne prihvaća velike dijaloge i monologe nego traži akciju, tj. dinamičnu igru. Umjetnost lutkarskog kazališta vidljiva je u tome što je ono igra predmetom u pokretu kojoj su u prvom planu ritam, pokret i slika, a na njih se nadovezuju riječi (Nikolin i su., 1965.).

Lutkarstvo je umjetnost koja ima mogućnost obratiti se djeci. Razlog tomu je taj što je lutka/igračka primarni oblik s kojim se dijete susreće u djetinjstvu. Zbog toga se ono vrlo često svrstava samo na područje djeteta, ali je umjetnost i djece i odraslih. Lutkarstvo služi čovjeku da izrazi svoj doživljaj svijeta (Majaron, 2004.).

4. Lutka i dijete

„Lutka zna što radi. Lutka je pametna. Lutka je savršena. Ona je uvijek samo ono što treba biti“ (Paljetak, 2007: 123). Svijet lutaka jest svijet beskrajne mašte. Dijete se u lutkarskom svijetu obogaćuje spoznajno i emocionalno. Lutkarska scenska umjetnost oplemenjuje svijet i važna je sastavnica odgoja i obrazovanja i nezaobilazna je u stjecanju socijalnih, kulturnih, etičkih, estetskih vrijednosti.

Svaki predmet koji se kreće i tako daje predodžbu da je živ jest lutka. U lutkovnim metaforama sve je moguće. Lutke izvode sve radnje pa i one koje nije moguće izvesti u realnom svijetu, njezina je osnovna karakteristika gesta. Kreator lutke zamišlja lutku u određenoj dramskoj situaciji razmišlja o njenoj funkcionalnosti i likovnoj priči. Lutka nije vjerna kopija čovjeka ili lika kojeg predočava jer je simbolika moćno izražajno sredstvo. Lutka treba biti funkcionalna i lako obavljati sve one radnje koje su za nju predviđene u igri.

Dječju dušu lutka nadahnjuje svojim humorom, simbolikom, lirikom i neposrednošću. Njezina uloga bitna je u poticanju psihofizičkog dječjeg razvoja. Pomaže djetetu u poboljšavanju komunikacije te mu daje i jednu vrstu zaštite iza koje se može sakriti, a isto tako i otkriti svoje osjećaje (Majaron, 2004.). Ona ulazi u djetetov svijet mašte u kojem ono samo iznosi pravila i istražuje mogućnosti rješavanja svojih problema.

Djeca pomoću lutke analiziraju svijet oko sebe i tako bolje razumiju zagonetke koje ih okružuju. Lutka nudi djetetu maštovite situacije a mašta je djetetu pokretačka energija tvrdi Pokrivka (1978.).

5. Lutkarske tehnike u nastavi

Postoji veliki broj lutkarskih tehnika koje kreativno mogu obogatiti nastavu uočava Korošec (ur. Majaron, Kroflin u Korošec, 2004.). Scenske su se lutke od najstarijih vremena pojavljivale u različitim oblicima. Najpoznatija je njihova podjela u dvije skupine marionete i ručne lutke. Marionete su lutke koje se animiraju šipkom koja ide od glave, a noge i ruke su dugim vježbanjem postigle pokrete koji nalikuju hodu. S vremenom su marionete dobile konce za animaciju ruku i nogu jer je stvorena tzv. vodilica, animira se odozgo.
„Ručna lutka je lutka koju nataknemo na ruku, točnije na dlan. Vodimo je – animiramo – pomicanjem prstiju, dlana i cijele ruke, skrivene iza lutkarske pozornice ili paravana“ (Varl, 2000: 5). Detaljan prikaz izrade scenskih lutaka dala je Varl u šest knjižica o lutkarskoj tehnologiji. Oblikovateljica lutaka donosi sljedeću podjelu:
1. mimičke lutke
2. plošne lutke
3. maske
4. lutke na štapu
5. lutke na koncu
6. ručne lutke – ginjoli
Lutkarski teoretičari i praktičari nude različite podjele scenskih lutaka. „Igračke i predmeti, ručne lutke, lutke sjene, marionete, humanete – lutke na tijelu, mimičke lutke, ruke, prsti, koljena, stopala“ (ur. Majaron, Kroflin u Korošec, 2004: 33) mogu postati jednostavne lutke i lako primjenjive u redovitoj nastavi. Najjednostavnije lutke koje uvijek nosimo sobom su dijelovi našeg tijela.

Izrada ovakvih lutaka jest jednostavna, lako primjenjiva u školskim uvjetima, ne traži puno vremena za kreiranje a najfunkcionalnije je što ih djeca uz malo mašte stvaraju samostalno.
Pokrivka (1978.) je trajno zacrtala svoj put u lutkarstvu kreiranjem vrlo jednostavnih oblika lutaka. Njeni počeci kreću iz pedagoških situacija i 1978. godine piše knjigu Dijete i scenska lutka. Kreirala je originalne lutke od prirodnih plodina – tikvica. Kako je njenim radom napravljen veliki pomak u malim lutkarskim formama, njeno razmišljanje i iskustvo je od velike koristi:
„Naše lutke nisu nosioci, neke velike i složene dramske radnje, na sceni ne govore mnogo, igraju često u praznom prostoru ili sa krajnje simbolički naglašenim dekorom, bez bogatih scenskih efekata. Programi su uvijek građeni na principu lutkarskog kolaža. To su poetskohumorističke minijature, monolozi, dijalozi, plesovi, pantomime, lutkarske igre uz muziku, mala uprizorenja neke životne situacije. Nastojimo da nam igre budu emotivne, misaone i vođene linijom poetičnosti, da mogu jednostavno osvijetliti neke složene pojmove kao što je ljubav, dobrota, nježnost i slično. U našim igrama često je prisutna misao jednog lutkara koji je rekao: Na sceni kazališta lutaka već je dovoljno i samo to da se dvije lutke vole“ (Lazić, 1988: 223.).
Nudeći i radeći s djecom jednostavne, stilizirane, funkcionalne, poetične lutkarske forme djeci nudimo svijet otvorenih simboličkih asocijacija. Umjetnost jest dio čovjeka. Noseći maske, plešući, izvodeći rituale čovjek je komunicirao s bogovima. Tu je korijen kazališne i lutkarske umjetnosti. Lutkarstvo kao grana umjetnosti ima svoju zanimljivu povijest. Treba znati iskoristiti tu bogatu povijest i lutki omogućiti svestraniji život. Lutki jest mjesto u školi.
Lutkarska igra ima svoja lutkarska određenja. Lutkarska dramaturgija, lutkarska režija, izrada lutke, animacija, lutkarska scenografija, glazba sve su to sastavnice lutkarske igre. Učitelju je bitno poznavanje tih sastavnica.
Koliko se lutka primjenjuje u školama u odgojno obrazovnom procesu? Prisutan je lutkarski strah. Rad s lutkom traži određenu vremensku pripremu, znanje o osnovama lutkarstva, to područje se prepušta samo darovitim učiteljima. U školi je naglašen tradicionalni pristup nastavi i odgoju. Lutka čeka neka bolja vremena. Lutka žurno treba postati dio didaktike nastavnih programa i instrument odgojno obrazovnog procesa. Glavni preduvjet je povjerenje u lutku i konkretan rad s lutkom. Tada sigurno lutka kvalitetno obogaćuje odgojno obrazovne ciljeve.
Potrebna je vjera, povjerenje u lutkarsku metodu rada. Svaki odnos prema našem prijatelju, roditelju, djeci je specifičan. Druženje, život je s lutkom također specifičan odnos, ali nikad ga nećemo otkriti ako ne krenemo s puno motiva graditi taj odnos. Bitno je krenuti u stvaranje lutkarske čarolije.
Što je lutki potrebno? Glas, pokret i lutka dobiva dušu. Često učitelje zna uplašiti tehnički dotjerana scenska lutka u profesionalnim lutkarskim kazalištima, njihove funkcionalne mogućnosti, estetika. Učitelji znaju konstatirati mi nemamo jednostavnih lutkarskih tekstova koje bi mogli izvoditi. Treba li nam jedino tehnički „savršena“ lutka? Ne, sve oko nas možemo oživjeti: tkanine, različite svakodnevne predmete, plastične boce, vrećice, rukavice, čarape, hlače, ogrtače, bundeve, kestene, novinski papir, a tek prsti i stopala što sve mogu reći. Kazalište predmeta je poznato još od četrdesetih godina 20. stoljeća (Jurkowaki, 2007). Treba li nam uvijek gotov lutkarski tekst za druženje s lutkom? Ne. Lutkarski tekst u lutkarskoj improvizaciji djeca stvaraju spontano i na taj način potičemo originalno dječje stvaralaštvo. Riječ nije najvažnija lutki. „Riječ, dakle verbalni izraz, je tako reći temelj i suština kazališta i kazališne umjetnosti; u lutkarstvu je verbalni izraz u najboljem slučaju tek pomoćno sredstvo, u većini slučajeva, pak, nužno ili čak i direktna smetnja“… (Nikolin i su., 1965.). Lutka živi i u neverbalnoj komunikaciji. Primjer:

Lutke ruke: Lijeva vesela ruka pozdravlja tužnu desnu ruku.
Šalje poljubac, maše, njiše se poput vjetra.
Ne pomaže. Desna tužno uzdahne.
Lijeva veselo počne puckati prepoznatljivu pjesmicu.
Desna prihvaća.
Stvara se veselo sviranje orkestra.

Za ovakvu vrstu lutkarske improvizacije nije potrebna profesionalna lutka niti profesionalni tekst. Ne treba rad s lutkom uvijek imati glavni cilj lutkarski igrokaz/predstavu. Lutkarska igra nije predstava i ne traži publiku u kazališnom smislu. Lutke prsti mogu učiti zbrajati, oduzimati, rješavati neku cjelinu iz matematičkog područja na djeci prihvatljiv način. Likovno i estetski dorađena obična plastična boca (oči, usta, vunena kosa) može bit zanimljiva učiteljica koja ispituje djecu (umanjuje se strah od autoriteta), učenik može animirati običnu spužvu za brisanje ploče (nacrtamo oči, usta, nos) i oživljena spužva može odgovarati na pitanja kada se piše veliko a kada malo slovo. Učenici u ovakvom postupku ispitivanja osjećaju manju tremu, strah od usmenih ispita. Svakodnevnim predmetima treba htjeti i znati udahnuti energiju, dušu, život i onda djeca u maštovitoj aktivnosti s radošću uče. Predmetima mijenjamo njihove funkcije, ignoriramo njihove osnovne zadatke i oni postaju sve ono što došapne fantazija. Predmetima u lutkarskoj igri možemo dati potpuno novi smisao i u duhovnom i estetskom smislu (Jurkowski, 2006.). Djeca se lako identificiraju s predmetima/lutkama a također djeci mogu postati uzoran autoritet. Kreativni je lutkarski lanac u nastavi beskrajan. Stvaralačka je sloboda bezgranična.

6. Lutkarske igre putem planirane improvizacije

Rad s lutkom ne traži uvijek od učitelja „proizvod“ ili rezultat lutkarski igrokaz ili predstavu. Planirana lutkarska improvizacija koju izvode učitelj i učenici manje opterećuje a također potiče kreativnost. Učitelj mora improvizirati prema svojim kreativnim mogućnostima. Kako bi lutkarska igra imala kvalitetu učitelj mora biti vođen svojom kreativnošću. U njegovim rukama i najbolja lutka može postati nezanimljiva, a isto tako i tikvica koja je nataknuta na prst može se pretvoriti u lutku koja osjeća, misli i nešto poručuje. Slijedeće preporuke Glibe (2000.) odgojiteljima kreativni učitelji mogu prilagoditi svojim potrebama.
„Da bi lutkarska improvizacija odgojitelja imala punu pedagošku vrijednost, potrebno je da ispunjava i neke osnovne zahtjeve, koji bi se ukratko mogli formulirati ovako:
– da sadržava svježu originalnost, što znači odustajanje od ponavljanja, stereotipnosti,
prevelike sladunjavosti, sentimentalnosti
– da odiše odgojiteljevom nježnošću i zaigranošću
– da po naivnosti, a ponekad i nespretnosti, podsjeća na dječju igru
– da se govorno oblikuje čisto i jasno, lutkarski funkcionalno
– da zaplet ne proizlazi iz grubih sukoba lutaka
– da svi elementi lutkarske improvizacije neprestano osciliraju od čistog ilirizma do
punog humora“ (Glibo, 2000: 137).
Učiteljeva lutkarska improvizacija u nastavi može tako biti jednako vrijedna kao i cjeloviti lutkarski igrokaz. U lutkarskim improvizacijama učitelji razvijaju i svoje pedagoško djelovanje. To čine tako što potiču djecu na aktivno pripovijedanje što su sve vidjeli, razumjeli. Djeca se tako prisjećaju, misle, zaključuju, povezuju i tumače sve radnje. Sve to prenose govornim izrazom te tako pronalaze najbolja jezična rješenja. Na taj način djeca vježbaju i usavršavaju svoj govor.
Neke učeničke skupine imaju svoje lutke veseljake ili sveznalice kojima djeca sama daju imena. Te lutke uvelike utječu na zajednički život skupine jer u nju unose vedrinu i toplinu. Igre s takvim lutkama moraju biti prožete humorom i nježnošću. Isto tako, trebaju biti i pedagoški nenametljive kako bi potaknule dijete na različite aktivnosti.
Koristeći lutkarsku improvizaciju djeca se trebaju osjećati slobodno i spontano. Ona tako iskazuju svoju kreativnost i upravo zato važno je da ih ništa u tome ne sputava. Bez spontanosti nezamisliva je dječja kreativnost. U igri dijete lakše prevladava prvi nelagodni osjećaj s novom sredinom i brže se privikava na društvenu zajednicu. Dijete privlači njegova znatiželja i zato je važno da izražavajući svoje misli osjeti slobodu. Ovakvo izražavanje biti će mu velika pomoć u daljnjem životu pri vlastitom izražavanju. Pružimo lutki mogućnost kreativnog provociranja u nastavi.

7. Zaključak

Lutkarske igre u nastavi kreativno mogu obogatiti tradicionalne odgojno obrazovne metode. Raspon njihove upotrebe u nastavnom procesu jest širok. Lutka pruža kvalitetniji i raznovrsniji rad s djecom, posjeduje odgojno obrazovni zadatak, može postati središte za psihološko proučavanje djece, potiče i razvija maštu, kreativnost i komunikaciju i lutka omogućava lakše rješavanje problema u određenim odgojno obrazovnim situacijama.
Kreativnost jest osnovna poluga razvoja a kreativnost u školskim ustanovama je bitna zadaća suvremene škole. U svijet lutkarske igre treba s puno više motivacije i lutkarskog znanja ući. Lutkarske igre traže temeljitije istraživanje i eksperimentiranje u nastavi a učitelji tu svakako mogu učiniti bitne pomake. Učitelji su zainteresirani istraživači za unapređivanje i praktičnog dijela kreativne nastave.
Lutke su animirani likovi koji se kvalitetno mogu upotrebljavati kao nastavno sredstvo/instrument. Bitno je studioznije planirati i poticati lutkarske aktivnosti u redovitoj nastavi. To planiranje će donijete kvalitetne promjene i rezultate i bitno je zaključiti lutkarska igra jest kreativna tehnika i pomoću nje mogu se dobiti nove spoznaje i doživljaji u procesu učenja.

Literatura

Glibo, R., (2000.), Lutkarstvo i scenska kultura. Zagreb: Ekološki glasnik

Jurkovski, H., (2007.), Teorija lutkarstva. Subotica: Međunarodni festival pozorišta za decu

Jurkowski, H. (2007.), Povijest europskoga lutkarstva. Zagreb: Međunarodni centar za usluge u kulturi

Jurkowski, H. (2006.), Metamorfoze pozorišta lutaka u XX veku. Subotica: Međunarodni festival pozorišta za decu

Lazić, R. (1988.), Priroda scenske lutke. U: Umjetnost i dijete 5/6, Zagreb

Lazić, R. (2004.), Svetsko lutkarstvo. Beograd: Foto Futura

Nikolin, V. i su. (1965.), Uvod u lutkarstvo. Beograd: Zavod za izdavanje udžbenika

Paljetak. L. (2007.), Lutke za kazalište i dušu. Zagreb: MCUK

Pokrivka, V. (1978.), Dijete i scenska lutka. Zagreb: Školska knjiga

Perić Kraljik, M. (2009.), Dramske igre za djecu predškolske dobi. Osijek: Učiteljski fakultet

Varl, B. (1999.), Lutke na štapu. Zagreb: Biblioteka Lutkanija
Varl, B. (1999.), Lutke na koncu. Zagreb: Biblioteka Lutkanija
Varl, B. (2000.), Ručne lutke – ginjoli. Zagreb: Biblioteka Lutkanija
Varl, B. (2001.), Mimičke lutke. Zagreb: Biblioteka Lutkanija
UNIMA komisija „Lutka u obrazovanju“ urednici: Majaron, E., Kroflin, L., (2004.), Lutka… divnog li čuda. Zagreb: MCUK

Švacov, V. (1976.), Temelji dramaturgije. Zagreb: Školska knjiga

doc. art. Mira Perić Kraljik, dip. glumica
Učiteljski fakultet u Osijeku,
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Summary

If puppets are used as a teaching aid/instrument, children’s learning will be more effective and more strongly motivated. The value of puppet play within teaching becomes clear in the fact that it enables a child to develop aesthetic, cognitive, social and emotional feeling.
Lately puppets are not used exclusively for preparation of puppets shows. The basic example of a puppet play is a puppet improvisation, which can be spontaneous or planned. As for the puppet play in class to have a certain quality, the teacher needs to be guided by his/her own creativity.
Puppet improvisations sparkle with spontaneity, they are performed without preparation, and the text, plot, animation and sound are devised during the puppet play. The simplest puppets are the ones that we always carry around – our body parts. The animation of everyday objects, transferred into the puppet play, can enrich the puppet communication in classroom frames. Such puppets are easy to make, their creation is tailored to school conditions, and it does not require a lot of time. However, the most functional fact about them is that children are able to create them independently with little imagination.
Puppet is a child’s friend which helps the child analyse the outer and inner world. It has a strong influence on the child and many times the puppet’s words affect the child stronger than the words of authorities/teachers.

Key words: puppet, child, teacher, teaching, puppet play, puppet improvisation