KLOVNIĆ DANGUBIĆ – interaktivna priča

Primena u praksi dramskog metoda iz knjiga Dušice Bojović

 

Autor priče: Suada Hodžić, vaspitačica u PU Mladost, Novi Pazar

 

 

„Postoji više načina kako priče za decu možemo učiniti interaktivnim. Svi načini podrazumevaju kooperativnost između pripovedača i dece. Deca i pripovedač učestvuju u kokreativnom procesu, a cilj koji želimo da postignemo je motivacija dece da aktivno prate tok priče, da se postigne veća dinamika priče, da se izbegne pasivizacija dece, da se deca kreativno stimulišu da usvoje pouku i ideju priče.

Ideje na koje sve načine priče mogu biti interaktivne opisala sam u knjizi „Moć mašte, moć pokreta.“

 

Dušica Bojović

 

 

KLOVNIĆ DANGUBIĆ

 

Sredstvo:  Dijalog

 

Kada čuju rečenicu: „ Klovnić Dangubić se radovao“,  djeca treba da se uključe pitanjem:

„Zašto se klovnić Dangubić radovao?“

Bio jednom jedan klovnić koga su zvali Dangubić.  Još dok je bio dijete, svi su očekivali da jednog dana postane slavan klovan,  jer je već samom svojom pojavom izazivao ogroman smijeh!  Klovnić Danguvić živio u putujućem cirkusu. Nije mu bilo dosta što tokom svog nastupa zabavlja i nasmijava ljude u cirkusu, već je htio i van cirkusa da bude glavni dasa!

Počeo je da se skita okolo – naokolo i nasmijava prolaznike svojom luckastom pameću. Pošto nikada nije išao ni u vrtić ni u školu,  ismijavao je one koji su bili dobri đaci i voljeli da čitaju knjige.

Najviše drugara je stekao među djecom, jer je i sam bio dijete. Oni su mu se najviše smijali! Tako je on odlučio da napusti putujući cirkus i ostane u tom kraju gdje je stekao mnogo novih prijatelja.

Stalno  je smišljao nove i nove načine kako da okupi oko sebe što više djece,  s kojom će se zabaviti i dangubiti. Nije primjećivao ni sunce, ni cvijet! Klovnić Dangubić se radovao.

(djeca:  „Zašto se klovnić Dangubić radovao?“)

Radovao  se zato što je imao mnogo drugara i što je postao glavni dasa u čitavom kraju!

Ali, dešavalo se da mu jako brzo dosade isti drugari. Klovnić nije bio baš neki odani prijatelj! Njegov glavni zadatak je bio da djecu odvrati od svega korisnog. Na primjer, ako neko čita zanimljivu knjigu, on bi neprestalno govorio, kako  je to bezveze,  to je pravo  pravcato izgubljeno i bačeno vrijeme i tome slično!  Čim bi ga čitač poslušao, on bi odmah  okretao glavu i i tražio nekog drugog, da ga  odvrati od dobrog puta. Naročito je ismijavao onu djecu koja su voljela da čitaju knjige. U povjerenju, to je zato što on sam nije znao da čita, ni da piše. Klovnić Dangubić se radovao. 

(djeca:  „Zašto se klovnić Dangubić radovao?“)

Radovao se zato što mu je polazilo za rukom da nagovori mnoge dječake i djevojčice da izostaju iz škole, da ostave knjige, da ismijavaju ulične šetaće i da provode mnogo sati dangubeći i  vucarajući se po ulici.

Roditelji su često bili nemoćni. Ionako su po cijeli dan bili prokupirani brigama odraslih i nisu imali dovoljno vremena da se bave svojom djecom. To je išlo na ruku klovniću!

U tom istom kraju, živjela je djevojčica koju nisu zanimale njegove ludorije! On je danima pokušavao da je nagovori da pođe s njim u novu avanturu, ali ona nije mogla da se odvoji od knjige koju je upravo čitala. Na njenom licu bio je  ljubazan smješak, koji nije prelazio u grohot i kezenje, na kakvo je klovnić navikao. To ga je veoma zainteresovalo.  Žarko je poželio da se sprijatelji sa dobrom djevojčicom! Klovnić Dangubić se radovao. 

(djeca:  „Zašto se klovnić Dangubić radovao?“)

 

Radovao se  susretu s ljubaznom djevojčicom. Svakog dana je priželjkivao da je vidi. Ali, djevojčica s plavim pletenicama i ružom u kosi, nije uopšte obraćala pažnju na njega. Osim što bi mu se u prolazu osmjehnula, nikakav razgovor nije započinjala sa njim. Sa lica našeg klovnića nestao je osmijeh. Svi su primjećivali da se dešava nešto veoma čudno, ali nisu mogli da znaju šta je to!

Drugari su danima pokušavali da ga razvesele i da se zabave na stari način. Nije išlo i nije išlo! Jednog dana klovnić je zamolio jednog dječaka da ga nauči da čita i piše. Dječak je pomislio da je to opet neka šala, ali, kada je primjetio ozbiljnost na klovnićevom licu, pristao je. Danima ga je učio da čita i jednog dana klovnić Dangubić je bio  spreman da pročita svoju prvu knjigu. Bila je to bajka o Princezi na zrnu graška. Klovnić je zadivljeno čitao i niko nije mogao da ga odvoji od knjige. Sutradan je tražio da pročita i  drugu bajku. Poželeo je da pročita sve bajke na svetu! Niko nije mogao da ga prepozna. Klovnić Dangubić se radovao!

(djeca:  „Zašto se klovnić Dangubić radovao?“)

Radovao se jer je otkrio da je mnogo zabavnije vrijeme provoditi uz knjigu. Uskoro se upisao u školu i to baš u razred u koji je išla i ona divna, ljubazna djevojčica. Ona mu je u početku pomagala oko domaćeg zadatka. Ubrzo je klovnić počeo da dobija petice i da pokazuje svoju pamet na drugačiji način. Drugari više nisi u njemu mogli da prepoznaju zabavljača i dangubića. Polako, su se svi vraćali svojim obavezama. Imali su mnogo više vremena za knjige i korisnije su trošili svoje vrijeme. Djevojčica sa plavim pletenicama je najviše razgovarala klovnićem o bajkama koje je pročitao. Klovnić Dangubić je napokon ostvario svoju želju: postao je veliki prijatelj sa dobrom djevojčicom!  Klovnić Dangubić se radovao. 

(djeca:  „Zašto se klovnić Dangubić radovao?“)

Radovao je jer se sprijateljio sa dobrom djevojčicom! Radovao se što je naučio da čita i piše. Radovao se jer je otkrio čaroban svet knjiga. Počeo je da primjećuje i sunce i cvijet! Klovnić Dangubić se mnogo radovao.

(djeca:  „Zašto se klovnić Dangubić radovao?“)

Radovao se kada su mu drugari predložili  da mu promijene ime. Neće ga više zvati ni klovnić, a po najmanje –  Dangubić,  jer ne priliči takvom dobrom dječaku, koji voli da čita i korisno troši vrijeme, da se tako zove, zar ne? Još uvijek odlučuju koje će to ime biti. Kada saznam,  javiću vam.

Predlažem da i vi  ne dangubite, pomozite klovniiću da dobije novo ime.