Odlomak iz knjige Moć mašte, moć pokreta

 

Veoma je važno da se deca osećaju sigurno sa lutkom. Ponekad se dešava da i najslađa lutka na prvi pogled uplaši dete. Dobar način i uvod je da napravite priču, dramu, oko samog čina upoznavanja.

 

Čin upoznavanja

 

Stavite lutku u kutiju i započnite:
„Ovde imam specijalnog prijatelja. Nadam se da ćete ga lepo primiti i voditi računa o njemu. Malo je stidljiv, zato je potrebno da zna kako ćete mu svi biti najbolji prijatelji. Ja sam mu pričala da ste vi dobra deca. Hajde da mu šapnemo zajedno: „U redu je, možeš sada da izađeš, mi smo tvoji drugari. Hajde da se upoznamo…“
Kada je uspostavljen pozitivan odnos i veza dece i lutke, lutka nastavlja da živi sopstveni život. Možete ohrabriti decu da lutku (naravno i vas), povedu i upoznaju sa vrtićem i važnim pravilima.
Takođe je od koristi da lutki date odgovarajuće ime. Najbolje je da ime ne bude isto kao ime nekog deteta u grupi. Preporučuju se tradicionalna imena poput Meda Brunda, Žabac Kreka, Maca Cica, Miš Sivko…
Da bi lutka postala važan faktor i stalni posetilac vrtića, možete razmisliti i o ovome:
– Koliko ima godina?
– Da li ima brata ili sestru?
– Gde živi?
– Da li više voli da joj se čita ili da gleda televiziju?
– Koja joj je omiljena boja?
Upotrebite kameru i snimite lutku (naravno i vas) u drugom okruženju, u kući, parku… i prikažite deci šta je lutka radila preko vikenda.

 

UBEDITE DECU DA JE LUTKA OSOBA

 

Tajna dobrog lutkara je da ubedi svoju publiku da je lutka kojom manipuliše živa.
Kada držite lutku razmišljajte o njoj kao o osobi. To znači da kada razgovarate sa lutkom gledate u nju, a obezbedite da lutka gleda podjednako i u vas i u publiku/decu. Kada se lutka obraća deci neka gleda pojedinačno u svako dete, kao što biste radili da se lično obraćate deci.
Lutka ne mora neprestano da se pokreće. Kretanje treba da je prirodno. To podrazumeva nežne, skladne pokrete, a ne iznenadne, nagle trzajeve. Ukoliko previše animirate lutku može se desiti da deca počnu da kopiraju lutkino kreveljenje i neprirodne pokrete.
Razmislite kako da lutka prikaže jednostavne emocije.
Ukoliko u tome uspete deca će zadržati interesovanje za ono što im lutka prenosi.
Sledi nekoliko korisnih ideja kako da lutka predstavi osećanje:
Sreća: Neka lutka njiše lagano glavom levo/ desno, dok istovremeno tapše rukama.
Tuga: Neka lutka pogne glavu. Ukoliko lutka ima ruke može da prekrije oči kao da plače.
Stid/uznemirenost: Pomerajte lutkinu glavu veoma lagano, oklevajući u jednom pravcu, pa usporeno, oklevajući u drugom. Ponovite to nekoliko puta. Izgledaće kao da lutka želi da se uključi u razgovor ali nema smelosti.
Zabrinustost: Neka se lutka kratkim pokretima baca napred/nazad što sugeriše da je u vezi nečega zabrinuta.
Ljutnja: Postoji nekoliko načina da se dočara ljutnja. Neka lutka brzo okrene glavu od vas. Ne želi da vas pogleda. Drugi način je da gleda uvis i prekrsti ruke.
Umor: Lutka se veoma lagano pokreće, prinosi ruku ustima kao da zeva. Trlja oči, pada joj glava. Spremna je za krevet.
Neka lutka izbegava kontakt očima sa vama ukoliko želite da sugerišete deci da lutka izbegava da vam odgovori, ne zna odgovor na pitanje, ili neka uporno pilji u pod ili plafon.
Konačno, kako oponašati govor lutke? Prvo, lutka ne mora uvek da govori. Ako niste spremni da oponašate govor lutke, kažite deci da lutku boli grlo ili da se stidi da govori, pa će zato samo vama da šapuće šta želi da kaže. Evo, problem rešen.
Ali, ponekad je neophodno da lutka sama govori. Da biste se osetili sigurnije u ulozi lutke i da bi njen nastup bio ubedljiv, provežbajte govor i pokrete pred ogledalom. Ukoliko lutka ima usta otvarajte ih i zatvarajte pri izgovoru svakog sloga. Sinhronizujte sa pokretima i govor lutke biće prirodan i ubedljiv.

 

KREIRANJE LUTKINE LIČNOSTI
LUTKA PRIPOVEDAČ

KAKO UPOZNATI DECU SA LUTKOM

 

Lutke se mogu koristiti na brojne načine da bi se postigao što pozitivniji efekat tokom pripovedanja.
Jedna od uspešnih tehnika je da lutki date čvrst karakter i da postane stalni član svakog pripovedačkog iskustva.
Ako pričate deci poznatu priču, možete je započeti ovako:
Vaspitač: „Tada je vuk rekao malom prasetu…“
Lutka: „Znam, znam, rekao je kako su ti velike oči …“
Naravno, tada vi ispravljate lutku i pitate decu u čemu je pogrešila, koje bajke je pomešala…
Deci će biti smešno i zabavno što je za njih dovoljna motivacija da budu pažljivi slušaoci, pa vas sledeći put kada pogrešite samoinicijativno mogu ispraviti.
Dodatno, ova tehnika pruža vam mogućnost da obnavljate priču i tako procenite koliko su je dobro deca upamtila i razumela, pre nego krenete u improvizaciju ili dramatizaciju.
Velika je pomoć ukoliko lutki kreirate interesantnu ličnost: da bude vesela, ljubopitljiva, šaljiva, da postavlja mnogo pitanja pred početak priče:
O čemu je priča?
Da li će biti strašna?
Ja se bojim mraka!
Da li postoji vuk u priči? A aždaja?
Da li je srećan kraj?
Na ovaj način upoznajete decu sa sadržajem i pružate im informacije koje bi možda želeli da znaju, ali se stide da pitaju.
Kada obnavljate priču, lutka ima funkciju da postavlja pitanja koja podstiču decu da što vernije priču prepričaju. Ovo je prilika da se postavljaju direktna pitanja.

 

Lutka:
Šta se prvo dogodilo?
Zašto je prase odlučilo da napravi kuću?
Zašto se kuća od slame srušila?

 

Ili otvorenija pitanja:

 

Lutka:
Koji vam se deo najviše dopao? Zašto?
Šta mislite da se događalo posle završetka priče?
A šta da je vuk uhvatio prase?

Ovakva pitanja su strateška, jer motivišu decu da upotrebe imaginaciju i kreiraju svoje verzije.
Drugi način da se lutka upotrebi prilikom pričanja priče je da učestvuje u pričanju delova priče, ili da samostalno priča priču. U ovom slučaju lutka može biti specijalni gost koji je navratio, ili karakter iz priče koje se priseća šta se dogodilo, ili karakter koji je čuo priču i pripoveda je u trećem licu.
Na primer, lutka može započeti priču rečima:
„Pa, toga dana, šetala sam šumom, brala borovnice i udisala čist vazduh, kada odjednom začuh kako neko pevuši. Ugledala sam devojčicu sa crvenom kapom…

 

KORACI:

 

1. Izaberite temu o kojoj će lutka govoriti. Napravite plan. To može biti tema u okviru svakodnevnog rada, ili neki problem koji zahteva trenutnu akciju: strah, sukob, problem adaptacije, discipline…
2. Dajte lutki ime, personalizujte je. Neka ime bude u vezi sa temom ili pričom. Na primer: Plašljivi Psić, Sramežljivi Sima, Ljutko Ljutić, Lutka Pričalica…
3. Kreirajte glas prema karakteru lutke. Izaberite izgled lutke prema efektu koji želite da postignete. Na primer: izaberite lutku sa velikom glavom, ozbiljnim izrazom lica, ako želite da portretišete čvrst karakter, nekog koga će deca respektovati i slušati. Lepim manirima i ponašanjem može decu učiti fina, uglađena lutka, možda pas koji je otmeno obučen (odelo, mašna…).
Lutka pričalica treba da ima predimenzionirana usta jer priča priču i predimenzioniranu glavu gde čuva sve priče sveta.
4. Obezbedite deci mogućnost da više puta ponavljaju radnju i dijalog koju žele, upotrebljavajući lutke.
5. Najbolje je da deca lutke sama dizajniraju i da im budu stalno dostupne kako bi mogli da ih samostalno upotrebljavaju kada žele. Deca predškolskog uzrasta vole da se zabavljaju pravljenjem lutaka. Podstaknite ih da budu kreativna, da sama izaberu temu ili ideju koju žele dočarati pomoću lutaka. Obezbedite materijal. Lutke se mogu napraviti praktično od svega: kartonskih kutija, čarapa, papirnih tanjira, kesa, kartonskih tuba, plastičnih čaša.
6. Odredite pravila u lutkarskom centru (neka ih odredi lutka – kralj lav).

Ključ uspeha pripovedanja deci je da budu aktivno uključena u iskustvo čineći da se osećaju kao deo procesa pripovedanja, ili akter priče.
Ovakva vrsta iskustvenog, zabavnog učenja je od velike važnosti za dečje dugoročno obrazovanje i svestrani razvoj. Upotreba lutke pri pričanju priča nesumljivo doprinosi aktivnom, iskustvenom učenju i istovremeno razvija dečju imaginaciju i kreativnost. To je veoma jak argument koji lutki daje značajno mesto u okviru dramskog metoda.