Priča iz knjige Kamen Tvrtko

– Hej, ti! Ti koja si se jutros već sedam puta zaletjela u mene! Tebi govorim! Nisam jedini u ovom jezeru. Nađi si drugi kamen.
– O…. – šapnula je ribica… – Molim te, nemoj se ljutiti. Ti si ovdje najtvrđi kamen. I najljepši si… A tako si strog.
– Nisam strog. Samo sam danas malo ljut. Ostao sam bez nekih prijatelja. Lijepih kamenova. No, pa i ti si lijepa. Možda možemo biti prijatelji.
– Kako ti je ime?
– Tvrtko.
– Lijepo ime. I, oprosti. Ja sam Miranda. Reci mi zašto se ljutiš?
– Pa… Ovaj… Hm, hm… Hvala. Već su mi svašta radili. Vidiš? Pogledaj me malo bolje. Da, da baš tu, pokraj mog trbuha. Vidiš?
– Jao! Boli li te ovo! Tko ti je to napravio?
– Ne, ne boli me, ali sam tužan. To mi je napravio bagerist Blaž.
– Tko je to? Je li to ljud?
– Ne kaže se ljud. Kaže se čovjek. A puno čovjeka su ljudi.
– A zašto je onda bagerist ako je čovjek?
– Pa ti ništa ne znaš! Jesi li ikad pogledala iznad vode, ili bar bila blizu površine?
– Svašta! To radim svaki dan.
– Evo. Možeš i sada pogledati dok je voda bistra. Tamo na lijevoj strani, blizu obale.
– Ono veliko, boje sunca, koje ima noge zakopane duboko u dno jezera?
– Da, boje sunca i zlata.
– To mi ne izgleda kao čovjek.
– To nije čovjek. To je bager.
– Ništa ne razumijem.
– Evo, ovako. Slušaj pažljivo. Blaž je čovjek. Bager je stroj. Uređaj. Vozilo. Samo nemoj sad odmah tražiti da ti to objašnjavam. TO ima onu ruku s velikim zubatim usta koja se spuštaju na dno jezera i grebu ga.
– Aaaa…- Sada znam! To je ono od čega bježe sve ribe i druge životinje u jezeru.
– Da. Bager grebe po dnu jezera…
– Zašto ga grebe?
– Ljudi trebaju kamenje da bi za sebe gradili kuće.
– Baš su čudni. Zašto ne žive u vodi kao i mi?
– Nekad davno, prije nego su se pretvorili u ljude, i još puno prije toga, živjeli su u vodi.
– I zašto su izašli?
– Vjerojatno su morali tražiti hranu izvan vode.
– A zašto?
– O, ribice moja… Zamisli kako bi izgledalo da imaš još više braće i sestara oko sebe, i svi trebaju jesti. Gdje bi tražila hranu?
– Pojela bih manju ribu od sebe.
– Da, možda, ali ni to ne bi vječito moglo tako.
– Hoćeš reći, kad su pojeli jedni druge… Onda su izašli iz vode?
– Ha, ha! Nisu se baš svi pojeli. Ali, zamisli da je bilo tako.
– I onda su izašli van iz vode? I nisu više jeli jedni druge?
– To ne znam. Možda jesu. Mislim da su najprije jeli mušice. Kad su mušice letjele sve dalje i dalje, i ONI su morali za mušicama. Tako su im od peraja narasle noge.
– Meni je i ovako dobro. Ne trebaju mi noge. Samo, da bar nema ovog bagera. Tu postaje opasno. Trebalo bi pobjeći.
– Da. Ali ja i meni slični ne možemo pobjeći.
– A zašto?
– Zato jer sam kamen.
– Pa makni se!
– Ne mogu sam. Mene može malo pomaknuti voda, ili kakva riba kao ti, kad se očeše o mene. Neki dan se pored mene gurala jedna kornjača. Tri puta je zapela svojim oklopom. Konačno se maknula i prošla. Nakon svog tog naguravanja
pomaknula me samo malo.
– Oh! Pa to je strašno! Kako možeš tako živjeti?
– Snalazim se. Uostalom, nije tako loše. Vidiš koliko ovdje ima sličnih meni? Nikad mi nije dosadno.
– A bager? Može li te on maknuti?
– Može. I te kako može. Prije par dana me tako pritisnuo da sam napuknuo. Onda me podigao svojom zubatom rukom.
– I? Što je onda bilo? – Pitala je ribica, zakolutala očima i bokom se očešala o kamen.
– Dignuo me visoko, visoko. Voda se cijedila iz njegovih usta. Čak je bilo i trave po zubima.
– A ti? Što si napravio?
– Ništa. Uživao sam u toplini sunca dok se drugi kamenovi nisu počeli kotrljati posvuda.
– Moja braća i sestre se nikad ne kotrljaju… Vidi ih kako su lijepi! I ja sam lijepa! Sviđam li se i tebi?
– Pa, valjda. Sviđa mi se kako blistaš. Ali, još si gotovo prozirna. Bit ćeš ti još i ljepša.
– Nikad nisam čula da ja blistaš.
– Kaže se… ma, zaboravi.
– Zašto da zaboravim?
– Kad ti netko kaže da blistaš… to znači da svijetliš kao Sunce a zapravo nisi Sunce. To se dogodi kad te Sunce dotakne.
– A zašto ti svijetliš kad te Sunce dotakne?
– Zato što sam kremen. Takva vrsta kamena. A to što svijetli je ono što ljudi jako vole.
– Ljudi jako vole? Što znači voljeti?
– To znači da ti se nešto jaaaako sviđa i da to jaako želiš imati samo za sebe. I mnogi bi dali puno toga što imaju, puno raznih stvari, da imaju zlato.
– Ljudi to … nešto jako vole? A ti imaš nešto takvo? Kako je tome ime?
– Već sam ti rekao. Zlato.
– Onda si ti sretan
– Zapravo i nisam. Ljudi nas vole tuči i lupati dok ne puknemo ili se ne razbijemo, samo da bi iz nas izvadili zlato. Ali, ti, ti jednako svijetliš. Kao i mnoge druge ribice. Vaša svjetlost vrjednija je od zlata.
– Zašto?
– Zato što se to zove život.
– Meni ne treba zlato. Samo poneka dobra mušica ili, ako imam sreće, crvić ili glista.
– Možda si zato i sretnija.
– O… kako si to lijepo rekao! Tko te je svemu tome naučio?
– Mnogo stvari sam naučio sam. Kad živiš puno godina, onda mnogo i naučiš.
– Puno godina? Govoriš tako da te ne razumijem.
– Hm… Kako tebi objasniti kad si još beba?! Puno godina znači kad puno puta vidiš da dolazi Sunce na nebo. To se onda zove dan. Kad na nebu vidiš Mjesec i zvijezde, to je noć. I tako puuuuno puta! Kad se tako nešto dogodi puno puta, kaže se da je to bila godina.
– Ali nema uvijek na nebu Sunca i Mjeseca!
– Nema. Nekada dođu oblaci. Nekada pada voda iz neba. To ljudi zovu kiša.
– To znam. To znam. Prije nekoliko Sunca i Mjeseca bila je kiša. Onda kad sam izašla iz mame.
– Pa, da, ti si od onih koje izlaze iz mame. Znaš li da ima puno sličnih tebi koji izađu iz jaja?
– Nisam sigurna. Što su to jaja?
– To ti je…puf…! Koliko ja strpljenja moram imati s tobom!
– Hajde, molim te…
– Pa, neke mame ribe imaju u sebi jaja u kojima nastaju male ribice, a neke druge ne čuvaju jaja u sebi nego ih puste u vodu. Onda nakon nekoliko Sunca i Mjeseca iz tih jaja izađu ribice.
– Hmm… Čudno. Ipak, hvala ti. Sad znam nešto više. Ima li još životinja u vodi koje izlaze iz jaja?
– Da, naravno. Žabe. To su ti one zelene i smeđe životinje koje galame prije nego počne padati kiša.
– Misliš, voda iz neba?
– Da. Voda iz neba.
– Bila je užasna galama kad sam prvi put zaplivala. Mislila sam da se to meni vesele.
– Ha…ha… Naravno. Vesele se jer te mogu pojesti.
– Stvarno?
– Pa zar tebe nitko nije ništa naučio?
– Ja gledam druge ribe u vodi pa onda i ja tako radim. Učim stalno. Osim toga, vidim da misliš da sam glupa…- reče ribica i uvrijeđeno se okrene od kamena.
– Ne mislim. Nitko nije glup. Svi moraju učiti živjeti.
– Dobro. Daj mi onda reci tko me sve može pojesti? Kao da ti to znaš!
– Svaka veća riba.
– Ali ljud ne može.
– Ne ljud, nego čovjek. Može i on.
– Još ni jednog nisam vidjela u vodi.
– I ne treba biti u vodi. Strpi se nekoliko dana. Nekoliko Sunca i Mjeseca. Onda dođi do mene pa ću ti pokazati.
– Nemoj se ljutiti ako opet očešem leđa kad prođem pored tebe, molim te! Ja to radim uvijek kad sam vesela.
– Sada si mi prijateljica, pa se neću ljutiti.
– Otišla je ribica Miranda i ostavila Tvrtka da i dalje sjaji ispod vode. Prošla je svaki dan kraj njega i očešala se, ali nisu razgovarali. – Nije imala vremena.
– Nekoliko dana kasnije, kad se vratila, Tvrtka više nije bilo na njegovom mjestu.
– Ohhhhh…- Šapnula je tužno. Ostala sam bez prijatelja. Okretala se i okretala ne bi li ga negdje ugledala. Onda je čula kako se netko smije.
– Ha, ha…krc…krc…ha… Hej! Tražiš nekoga?
– Tražim. Tebe se to ne tiče.
– Možda znam koga tražiš.
– Misliš? – Trznula je repom i pokušala zasjati, ali taj dan Sunce nije dotaknulo njena leđa. Još se nekoliko puta okrenula i rekla:
– Pa dobro. Onda pogađaj. Sigurna sam da ne znaš.
– Ja čak znam i tvoje ime.
– Ma nemoj! Pa daj se samo pogledaj! Običan mali jadni kamenčić! Moj prijatelj, on je bio pravi! Imao je i zlato u sebi. I dao mi je da se očešem o njega uvijek kad sam bila vesela.
– Miranda, Miranda…- Tužno je šapnuo kamen. Pa zar me ne prepoznaješ? Ja sam Tvrtko.
– Nije istina. Tvrtko je bio veći. I nije bio ovdje. Bio je… Bio je bliže obali. Tamo u blizini one trave. Tamo je bio. A ti nisi Tvrtko. Pogledaj se! Čak i ne sjajiš!
– Pa ni ti, Miranda, ne sjajiš. Danas nema Sunca.
– Vidim da znaš mnogo. Sigurno ti je Tvrtko pričao. Nije lijepo drugima pričati o prijateljima.
– Naravno da nije lijepo. Ako se priča nešto ružno ili ono što nije istina. Ja bih o tebi mogao pričati samo lijepe stvari. Uglavnom.
– Zašto uglavnom?
– Zato jer se praviš važna.
– Pa ja i jesam važna. Vidi kako sam narasla!
– Zašto bih ja to gledao ako nisam Tvrtko? Ili si se možda predomislila?
– Reci kako se zove čovjek koji miče veliku ruku s velikim ustima na bageru?
– Blaž.
– Hm… Moram razmisliti da li da ti vjerujem. Da, možda si ti zaista Tvrtko. Ali, zašto si tako mali?
– Zapeo sam među zube bageru. I odjednom KRC! Ode moja polovica.
– Kako onda znaš da si ti Tvrtko, a ne ona druga polovica?
– Jednostavno znam. A kako si ti u tako kratko vrijeme postala tako mudra?
– Učila sam. Ali, svejedno, reci, zašto si baš ti Tvrtko? Kako se zove ona druga polovica?
– Ona druga polovica je tvrđa od mene i zove se Petar. Ja sam jednostavno Tvrtko.
– A ono što je bilo u tebi? Ono što ljudi jako vole? Ono što sja kao Sunce?
– Misliš na zlato? Pa, vidiš, zlato je još uvijek u meni.
– U taj čas u vodu uđe velika žuta ruka, otvori usta i odnese Tvrtka i Mirandu. Miranda se malo ritala i skakutala, i napokon, sva preplašena preko kamenja skliznula u vodu.
– Ooooh, ovo je bilo strašno – Jedva je izustila nakon što je dugo, dugo bila sakrivena iza starog trulog panja. – Kako ću ja bez Tvrtka? Kad bih bar znala gdje je Petar! Možda bi mi on mogao biti prijatelj?

Tvrtko i Puž

– Može li se netko malo pomaknuti? …- upita Tvrtko i iskoristi priliku kad je kamion koji ih je prevozio prešao preko rupe na cesti.
– Huuuh, ovako je malo bolje. A ti? Kakav si ti kamen? Da, da, ti, šareni!
– Niiiisssaaam ja kammmeeeen. Ja sam Puuuuž.
– O, oprosti Puž, nisam te prepoznao!
– Ništa, ništa! Vidi kako mi je kućica prljava. Ovako ne mogu ni sam sebe prepoznati.
– Mislim da si u vodi bio mnogo ljepši. Hoćeš li moći živjeti izvan vode?
– O, naravno. Ja ti nisam od onih puževa koji trebaju vodu, jer dišu samo na škrge. Onih koji žive u rijekama. Ja se u vodi samo hranim. Mogu se hraniti i izvan vode. Mogu disati izvan vode jer imam pluća.
– Hm, da… Neka ti bude. Nije mi baš jasno zašto netko mora imati škrge ili pluća.
– Pa moramo nekako disati!
– Disati?
– Ti ne dišeš?
– Ja samo postojim.
– Čudan si ti!
– Nisam čudan. Ja sam kamen.
– Pa, kad ti kažeš, valjda je tako. Uostalom, meni se sviđaš. I, oprosti na smetnji, imaš nešto što mi se sviđa. Smijem li se poslužiti?
– Poslužiti? A što bi to bilo?
– Onaj, onaj koji me je ugrabio… došao je taman kad sam izašao malo udahnuti da mogu nastaviti jesti.
– Pa, bojim se da mene nećeš moći pojesti.
– Tebe ne. Pojest ću ovo malo zeleno što imaš na sebi. To ti ja jedem.
– Pa, ako je samo to, samo izvoli.
– Hvala.
– I tako krene Puž na svoj ručak. Plazio je i plazio preko Tvrtka dok se nije zasitio.
– Kako je tvoj jezik hrapav! Nadam se da si skoro gotov!
– O daaaaa, hvala ti. Baš je bilo ukusno. Jezik mi je hrapav da mogu s kamenja i bilja sastrugati hranu. Nisam te valjda povrijedio?
– Povrijedio? Mene, kamen? Ne, ne, nisi. Samo… Jedva čekam da siđeš. Sveg si me zabalavio.
– Imaš namjeru vrijeđati?
– Ma, ne. Nemoj se ljutiti!
– Puž se ipak malo naljutio. Uvukao se u svoju kućicu i zatvorio vrata. Kuc, kuc… Pokucao je kamen Tvrtko nekoliko puta. Napokon, vrata se otvore i izvire dva roščića koji se konačno junački ispruže.
– Ne ljutim se. Razmišljam kako pobjeći.
– Kako pobjeći? Bojim se da netko tko se ovako vuče na vlastitom trbuhu baš i ne može pobjeći. Kako to misliš napraviti?
– Pooooolaaaaako…
– Bojim se da baš nema vremena za polako.
– Moram polako. Teško je preko toliko kamenova.
– Kaže se: preko toliko kamenja.
– Svejedno kako se kaže. Jednako je teško. A možda se samo uvučem u kućicu i otkotrljam. Bilo bi možda lakše da imam noge.
– Da, ali nemaš noge.
– Pa, koliko vidim, nemaš ih ni ti. Uostalom, jesi li ikad vidio kako hoda ljud?
– Podsjetio si me na moju prijateljicu Mirandu. I ona je tako govorila dok nije naučila.
– Hoćeš reći da ne znam govoriti?
– Mnogi ne znaju.
– Pa, ako nije ljud, kako onda?
– Čovjek.
– Pa, dobro. Znači, čovjeki imaju noge, pa se onako čudno gegaju. Svaki tren mislim da će pasti.
– Ma, ne kaže se čovjeki…
– A sad si rekao…
– Tvrdoglaviji si od Mirande!
– Opet ti… Miranda, pa Miranda. I ja sam upoznao Mirandu, pa što? Ona je jedna obična riba. Miranda Karas. Ima li ona noge? Nema, pa ipak joj je i bez njih dobro.
– Čudan si ti, Puž. Previše si tvrdoglav. Da, i meni je malo čudno kako se ljudi pokreću ali oni su drugačiji.
– Meni je sasvim dobro na mom trbuhu. Uostalom, ja se malo protegnem na jednu stranu, pa malo na drugu, i idem dalje.
– Da. Zato si tako spor. Kako i ne bi bio s tim teretom koji nosiš?
– Barem se imam kamo skloniti… a ne kao beskućnici, koji moraju puzati pod neki list da se sklone.
– Da… na njih sam skoro zaboravio. Ali oni su ipak brži od tebe.
– A ti? Kako se ti krećeš. Kako se ti hraniš? Nemaš čak ni pluća! S kim se ja družim!?
– Pa, baš ti hvala na ljubaznosti! Sad kad si se nahranio i svog me izbalavio, više ti nisam dobar. Dobro, Puž. Kako hoćeš. A baš sam imao ideju kako bismo mogli zajedno pobjeći.
– Misliš? Hajde, reci mi! Hajde, reci!
– Kamen je zašutio i razmišljao o vlastitom bijegu. Možda je malo i zadrijemao, a Puž od njega više nije mogao izvući niti riječ.
– Na prvom zavoju, kad se kamion opet zatresao, Tvrtko se zakoturao. Doduše, malo ga je pogurao jedan veći kamen koji je na kraju zapeo za dasku na ogradi kamiona i tamo ostao. Tvrtko je pao s kamiona i ostao na listu trpuca uz rub ceste.

 

Autor: Sonja Smolec
http://www.sonjasmolec.info/

Share